Search

Jedan od vodećih mikroorganizama koji uzrokuje bakterijsko trovanje hranom su bakterije roda Campylobacter koje prouzroče kampilobakteriozu, zoonozu koja je od 2005. godine najčešće prijavljivana bolest uzrokovana hranom u Europskoj Uniji te kao takva predstavlja javno-zdravstveni problem. Najprisutnijim izvorom ovog patogena smatra se pileće meso s obzirom da su kampilobakteri uobičajeni komenzali u probavnom sustavu peradi. S obzirom da se nalaze u crijevima peradi, osim prilikom procesa klanja i obrade mesa, velika mogućnost kontaminacije javlja se u kasnijim fazama proizvodnje kao što su: čupanje perja, evisceracija, pranje, pohranjivanje i hlađenje te kontaminacija putem ruku radnika, opreme ili same okoline, a pretpostavlja se da upravo koža peradi predstavlja glavni izvor ovog patogena. U ovom je radu određivan broj bakterija Campylobacter spp. u uzorcima kože vratova tovnih pilića, pilećih prsa bez kože, pilećih krilaca i pilećih bataka ‒ zabataka. Za određivanje broja kolonija korištena je standardna metoda za određivanje broja Campylobacter spp. prema ISO normiranoj metodi HRN EN ISO 10272 – 2:2017., One of the leading microorganisms causing bacterial food poisoning are the Campylobacter bacteria that cause campylobacteriosis, a zoonosis that has the most important source of this pathogen, given that campylobacters are common commensals in the digestive system of poultry. They are found in the intestines of poultry, and in addition to the slaughtering and meat processing stages, a high possibility of contamination occurs in the later stages of production, such as plucking feathers, evisceration, washing, storing and cooling, and contamination through the hands of workers, equipment, or the environment itself, and it is believed that the skin of poultry is been the most frequently reported food-borne disease in the European Union since 2005, making it a public health concern. Chicken meat is considered the main source of this pathogen. In this paper, the number of Campylobacter spp. bacteria was determined in samples of the neck skins of broiler chickens, skinless chicken breasts, chicken wings and chicken drumsticks. To determine the number of colonies, the standard method for determining the number of Campylobacter spp. according to the ISO standard method HRN EN ISO 10272 – 2:2017 was used.

U današnjoj svinjogojskoj proizvodnji gotovo nema uzgoja svinja bez zabilježenih respiratornih bolesti. Pneumonije su zastupljene u relativno visokom postotku, različite su etiologije, a uzročnici često mogu izazvati i sistemske infekcije. Općenito, pneumonije izazvane virusima poput influence svinja, reproduktivnog i respiratornog sindroma ili onih povezanih s cirkovirusima naglo nastupaju, izazivaju velike gubitke, ali nisu dugotrajne. S druge strane, mikoplazmatske pneumonije ili pleuropneumonije imati će niži mortalitet, ali će duže biti prisutne u uzgoju. U ovom istraživanju pretraženo je 129 uginulih svinja različitog spola, starosti, kategorije i porijekla, a pneumonije različite etiologije ustanovljene su kod 30 jedinki ili u 23, 3% slučajeva. Najosjetljivija kategorija su tovljenici kod kojih je zabilježeno 86, 7% ukupnog broja slučajeva, 13, 3% slučajeva odnosi se na prasad, dok kod pretraženih krmača nije zabilježen niti jedan slučaj pneumonije. Prema prevalenciji uzročnika, u najvećem broju slučajeva izdvojena je Pasteurella multocida (33, 3%), a slijede pneumonije prouzročene streptokokima (16, 7%), zatim s Mycoplasma hyopneumoniae (13, 3%), Actinobacillus pleuropneumoniae (10, 0%), Trueperella pyogenes (6, 7%) i virusom reproduktivnog i respiratornog sindroma (6, 7%), dok su u 6, 7% slučajeva zabilježene pneumonije nejasne etiologije. Rezultati ukazuju na vrlo visoku zastupljenost pneumonija bakterijske etiologije, čije posljedice su velike štete zbog zaostajanja u rastu, slabije konverzije hrane i troškova liječenja. Razlog nižeg udjela virusnih pneumonija može biti i u provođenju mjera aktivne imunizacije.

Bakterija S. aureus najčešći je uzročnik mastitisa krava kod nas i u svijetu. Prevalencija infekcije prouzročene tom bakterijom kreće se od 2 do više od 50%. Meticilin-rezistentni stafilokoki kao uzročnici mastitisa krava prvi su put potvrđeni 1972. godine. Lančana reakcija polimeraze se koristi za identifikaciju i tipizaciju S. aureus, a temelji se na umnažanju spa gena karakterističnog za pripadnike vrste S. aureus. Potvrda otpornosti S. aureus na meticilin (MRSA) dokazuje se umnažanjem gena mecA i mecC dok prisutnost PVL ili LukF PV gena ukazuje na sposobnost bakterije za sintezu čimbenika virulencije, odnosno Panton-Valentine leukocidina. Cilj istraživanja bio je potvrditi vrstu, utvrditi otpornost prema meticilinu te virulentnost bakterije. U istraživanje je uključeno 237 sojeva vrste S. aureus izdvojene iz mlijeka krava sa subkliničkim mastitisom s područja 16 hrvatskih županija u razdoblju 2015-2019 godine. Izdvajanje DNK iz uzoraka provodili smo komercijalno dostupnim kitom QIAcube DNA Mini Kit (QIAGEN, Hilden, Njemačka) prema uputama proizvođača. Korištena je metoda koju preporučuje Referentni laboratorij EU za antimikrobnu rezistenciju (EURL- AR). Od 237 pretražena soja, u 204 (86, 1 %) soja bio je prisutan spa fragment. U pet pretraženih sojeva utvrđen je gen mecA, kao i mecC gen koji je također utvrđen je u 5 pretraženih sojeva. PVL gen nije detektiran ni u jednom pretraženom soju. Unatoč niskoj pojavnosti mec gena (4, 2 %), mlijeko inficiranih krava i bliski kontakt s inficiranim životinjama predstavljaju opasnost za ljudsko zdravlje

Na području sjeverozapadne Hrvatske proizvodnja svježeg sira ima dugu tradiciju. Svježi (meki) sir proizvodi se po nepisanoj recepturi, bez dodataka komercijalnih kultura i od nepasteriziranog kravljeg mlijeka. Proizvođači su obiteljska poljoprivredna gospodarstva koji svoje proizvode prodaju na gradskim tržnicama ili kućnom pragu. S obzirom da se sir proizvodi od nepasteriziranog mlijeka postoji opasnost kontaminacije krajnjeg proizvoda različitim mikroorganizmima iz okoliša. Također, prisutnost patogenih mikroorganizama može biti zbog bolesti mliječne žlijezde krave. Cilj ovog istraživanja bio je ispitati mikrobiološku ispravnost tradicionalno proizvedenog svježeg (mekog) sira. Ukupno je pretraženo 35 uzoraka sira sukladno odredbama Vodiča za mikrobiološke kriterije za hranu (2011.) na parametre: Escherichia coli, koagulaza pozitivni stafilokoki, kvasce i plijesni, Listeria monocytogenes i Salmonella spp. Od ukupnog broja pretraženih uzoraka, njih 42, 86% (15) nije udovoljavalo kriterijima mikrobiološke ispravnosti zbog povećanog broja E. coli, koagulaza pozitivnih stafilokoka, kvasaca i plijesni. U pretraženim uzorcima nisu nađene bakterije iz roda Salmonella i Listeria monocytogenes. Iz dobivenih rezultata možemo zaključiti kako je vrlo važna higijena mužnje te dobra proizvođačka praksa kako bi se kontaminacija krajnjeg proizvoda smanjila na najmanju moguću mjeru.

Sojevi bakterije S. aureus otporni na meticilin (MRSA) predstavljaju sve veći problem u humanoj i veterinarskoj medicini. Sve je više znanstvenih dokaza da se pojedini sojevi stafilokoka mogu prenositi sa životinja na ljude i obrnuto. Cilj rada bio je utvrditi pripadaju li MRSA sojevi izdvojeni iz mlijeka krava sa subkliničkim mastitisom sekvencijskim tipovima izdvojenima iz ljudi. U radu je istraženo 10 sojeva MRSA izdvojenih iz mlijeka krava s mastitisom. Prisutnost gena mecA i mecC utvrđena je metodom multiplex PCR. Sojevi nositelji mec gena tipizirani su sekvenciranjem na više lokusa (MLST), odnosno umnažanjem 7 house- keeping gena te određivanjem sljedova baza u umnoženim odsječcima gena. Dobiveni sljedovi baza uspoređeni su s izolatima dostupnim u bazama podataka i određen je sekvencijski tip (ST). Analizirani sojevi MRSA pripadali su trima sekvencijskim tipovima. U tip ST97 svrstana su 4 soja, u ST130 tri pretražena soja te u ST398 tri pretražena soja. U literaturi se navodi da je ST130 izdvojen iz slučajeva mastitisa u manjih glodavaca, a ST97 je najčešće utvrđeni uzročnik goveđeg mastitisa. Sekvencijski tip ST398 je prvi i najčešće spominjani alelni profil MRSA izdvojen iz ljudi i povezan sa stokom (livestock associated LA-MRSA). Za potpunije razumijevanje uloge MRSA sojeva u infekcijama ljudi, pored životinja na farmi, u istraživanje bi trebalo uključiti i ljude koji dolaze u kontakt sa životinjama (vlasnike, timaritelje, muzače).

Uz bakterijske, virusne i parazitarne infekcije, određenom broju gubitaka u svinjogojskoj proizvodnji pridonose i greške hranidbe, tehnološke greške i razne traume. Etiologija bolesti probavnog sustava najčešće uključuje bakterije rodova Escherichia, Salmonella i Clostridium, rjeđe rodove Brachyspira i Lawsonia te virus transmisivnog gastroenteritisa, rotaviruse, kao i kokcidije roda Isospora te kriptosporidije. Bolesti dišnog sustava zastupljene su u značajnom postotku, prvenstveno u tovljenika, različite su etiologije, a uzročnici često mogu izazvati i sistemske infekcije. Učestale su cirkovirusne infekcije, respiratorni i reproduktivni sindrom svinja te infekcija s Mycoplasma hyopneumoniae. Od ostalih uzročnika bolesti kod svinja, visoka prevalencija navodi se još za Streptococcus suis, i Actinobacillus pleuropneumoniae. U ovom istraživanju pretraženo je 130 uginulih svinja raličitog spola, starosti i kategorije, koje su uključivale prasad prije i poslije odbića, svinje u predtovu i tovu te krmače, porijeklom sa 60 farmi. Cilj je bio utvrditi zastupljenost pojedinih bolesti koje su dovele do uginuća te istražiti zastupljenost bolesti po kategorijama životinja, odnosno utvrditi postoje li razlike u zastupljenosti pojedinih bolesti kod prasadi, tovljenika i rasplodnih krmača. Rezultati istraživanja upućuju na visoku zastupljenost infekcija patogenim sojevima bakterije Escherichia coli u prasadi prije i poslije odbića te očekivano visoku prevalenciju bolesti dišnog sustava u tovljenika, dok je neočekivano visoka zastupljenost septikemijskih bolesti kod prasadi. Rezultati ukazuju na velik broj uginuća tovljenika, koji je prouzročen traumom ili greškama držanja i hranidbe, što je svakako zabrinjavajuće.

Iako je Hrvatska u umjerenom klimatskom pojasu, ekstremni vremenski uvjeti zabilježeni su u zadnjem desetljeću, posebice 2013. godine, utjecali su na razvoj toksigenih plijesni i kontaminaciju kukuruza aflatoksinom B1 (AFB1) te doveli do visokih koncentracija aflatoksina M1 (AFM1) u mlijeku. Takvi rezultati utjecali su na potrebu konstantne kontrole AFM1 u mlijeku. Ovo istraživanje pratilo je koncentracije AFM1 u mlijeku sa farmi krava Hrvatske tijekom godišnjih doba 2020. i 2021. Koncentracije AFM1 određivane su primjenom validiranog i akreditiranog ELISA testa. U slučaju kada je utvrđena koncentracija premašivala najvišu dopuštenu količinu (NDK) od 50 ng/kg određenu u Europskoj Uniji, provedena je potvrdna analiza primjenom UHPLC-MS/MS. Ukupno je analizirano 1 643 uzoraka od kojih je 95, 3% imalo koncentracije AFM1 ispod granice detekcije ELISA testa (22, 2 ng/kg). Nadalje, u 2, 01% uzoraka utvrđene koncentracije su se kretale u rasponu 22, 2 do 49, 9 ng/kg. U svega 2, 68% (44 uzorka) koncentracije su bile veće od NDK. Najveća frekvecija pojave AFM1 utvrđena je u zimskim i jesenskim mjesecima odnosno u zimi 2020. (7, 2%) te jeseni 2021. (4, 32%). Najviša srednja vrijednost pozitivnih koncentracija od 387, 8 ng/kg određena je u jesen 2021. Pojava AFM1 u prikazane dvije godine je znatno manja u odnosu na krizni period 2013.-2014. Posljedica je to značajnih poboljšanja u postupcima skladištenja i držanja žitarica za goveda, odnosno povećanih kontrola sadžaja AFB1 u hrani odnosno AFM1 u mlijeku.

Uzročnici infektivnih bolesti ljudi su preko 60% porijeklom od životinja što ove bolesti svrstava u zoonoze. Zbog toga je imperativ da se ove bolesti suzbijaju na lokalnom pa i globalnom nivou. Koncept „jedno zdravlje“ zasnovan je na svijesti o potrebi za zaštitu javnog zdravlja djelujući prevashodno na prevenciji i kontroli patogena unutar humane i životinjske populacija u životnoj sredini u kojoj žive. Koncept ”jedno zdravlje” se počeo primjenjivati nakon potpisivanja zajedničkog dokumenta između Svjetske zdravstvene organizacije (SZO), Svetske organizacije za zdravlje životinja (OIE) i Organizacije za hranu i poljoprivredu Ujedinjenih nacija (FAO). Tim dokumentom su navedene uzajamne odgovornosti i ciljevi u ovoj oblasti. Od samog početka, za prioritetne teme zajedničkog djelovanja postavljeni su: virus bjesnila, od kojeg godišnje umire preko 59.000 ljudi, zatim druge viruse zoonotskog karaktera kao što je ptičji grip. Među prve prioritete uvrštena je i antimikrobna rezistencija. Sve neophodne aktivnosti stručnjaka iz oblasti zdravlja životinja, javnog zdravlja i životne sredine treba da se primjenjuju na lokalnom, nacionalnom i globalnom nivou. To bi trebalo da doprinese stalnom i istovremenom unapređenju javnog zdravlja, zdravlja životinja i zaštite životne sredine širom svijeta. Najekonomičnije i najefikasnije rešenje za zaštitu ljudi je borba protiv svih zoonotskih patogena u životinjskoj populaciji. To zahtijeva strateški pristup, organizovanje, upravljanje i kontrolu uz adekvatna ulaganje finansijskih sredstava i angažovanje raspoloživih ljudskih i materijalnih resursa i iz javnog i privatnog sektora. To podrazimijeva da se uspostave novi mehanizmi međusobnog informisanja i sinhronizovanog zajedničkog djelovanja. Svakako treba voditi računa i o patogenima koji nisu zoonoze, ali imaju indirektni negativan uticaj na zdravlje, proizvodnju hrane i životnu sredinu. Sve tri međunarodne organizacije objavljuju standarde i preporuke o postupanju u određenim okolnostima koje su od pomoći nadležnim institucijama za donošenje odluka. I pored toga što je koncept ”jedno zdravlje” uspostavljen prije par decenija ipak se na terenu ne primjećuje promjena politike u ovom pogledu. Veoma mali broj zemalja je donio strategiju po konceptu ”jedno zdravlje”, odnosno neke zemlje su uradile veoma malo dok je ogroman broj zemalja koje nisu učinile ništa. Sve ovo se može objasniti na pojavi pandemije COVID 19 koja traje više od dvije godine sa veoma mnogo nejasnih situacija kao što je porijeklo virusa, mutacije, dijagnostika i vakcinacija. Poražavajuća je činjenica da je učešće veterinarskih institucija u periodu pandemije bilo veoma nezapaženo. U nekim zemljama su formirane komisije ili ad-hok radne grupe za zonoze, ali nije bilo sistemskog pristupa po konceptu ”jedno zdravlje”. Cilj ovog rada je da se navedu različita iskustva pojedinih zemalja kod pojava određenih bolesti kao što su COVID 19, bjesnilo i ptičji grip u regionu, zatim iskustva u kontroli antimikrobne rezistencije. Takođe, da se ukaže na prednosti kao i šanse kod primjene koncepta ”jedno zdravlje”, na dobrim i lošim iskustvima na lokalnom, regionalnom i globalnom nivou. The causative agents of infectious diseases in humans are over 60% of animal origin, which classifies these diseases as zoonoses. Therefore, it is imperative that these diseases be eradicated locally and globally. The concept of „One Health“ is based on awareness of the need to protect public health, acting primarily on the prevention and control of pathogens within human and animal populations in the environment in which they live. The concept of „One Health“ began to be applied after the signing of a joint document between the World Health Organization (WHO), the World Organization for Animal Health (RES) and the Food and Agriculture Organization of the United Nations (FAO). This document sets out mutual responsibilities and goals in this area. From the very beginning, the priority topics for joint action were: the rabies virus, which kills over 59,000 people a year, and other zoonotic viruses such as bird flu. Antimicrobial resistance is one of the first priorities. All necessary activities of experts in the field of animal health, public health and the environment should be implemented at the local, national and global levels. This should contribute to the continuous and simultaneous improvement of public health, animal health and environmental protection worldwide. The most economical and efficient solution for human protection is the fight against all zoonotic pathogens in the animal population. This requires a strategic approach, organization, management and control with adequate investment of financial resources and engagement of available human and material resources from both the public and private sectors. This means establishing new mechanisms for mutual information and synchronized joint action. Pathogens that are not zoonoses, but have an indirect negative impact on health, food production and the environment, should certainly be taken into account. All three international organizations publish standards and recommendations on how to act in certain circumstances that are helpful to the competent decision-making institutions. Despite the fact that the concept of „One Health“ was established a few decades ago, there is no change in policy in this regard. Very few countries have adopted a strategy based on the concept of „One Health“, i.e. some countries have done very little while a huge number of countries have done nothing. All this can be explained by the appearance of the COVID 19 pandemic, which has been going on for more than two years, with many unclear situations such as the origin of the virus, mutations, diagnostics and vaccinations. It is a devastating fact that the involvement of veterinary institutions during the pandemic period was very unnoticed. In some countries, commissions or ad-hoc working groups on zonoses have been established, but there has been no systematic approach to the concept of „One Health“. The aim of this paper is to list the different experiences of individual countries in the occurrence of certain diseases such as COVID 19, rabies and bird flu in the region, as well as experiences in the control of antimicrobial resistance. Also, to point out the advantages and opportunities in the application of the concept of „one health“, the good and bad experiences at the local, regional and global level.